Način mog života (krepat ma ne molat ili I don't want to wait for life to be over)
09.09.2006., subota
***Just***
|
U pletenicu vežem neke svoje misli, crne ili bijele, možda ponekad i ružićaste, a možda i neke druge boje - kameleonske misli. Želim ih sputati, zauzdati... Nadam se da će nestati kada nestane i njihova sloboda, koja je do sada bila potpuna. Ne želim da postoje, želim da nestanu. A on, tako bahat i nestvaran, poput nametnika, kojeg niti jedno sredstvo ne može uništiti, kopa svojim krtičjim postojanjem rupu u mojoj glavi i ulazi sve dublje i dublje. Ne postoji način da ga istjeram van, svaki moj otpor je uzaludan.A sad je već možda i kasno. Moja podsvijest se kao kurva prodala za jedan osmijeh, za nekoliko lijepih riječi. Postao je onaj dio koji ne smije postojati. Postao je sjena koju niti Petar Pan ne može odrezati. Postao je sveprisutan. Ali, moje misli će se možda, kada završim s njima, barem nakratko osloboditi njegovog utjecaja. Možda barem na tren zaboravim da nisam sama u svom tijelu, da postoji još netko. Možda moje već skoro potpuno uništeno nevidljivo koplje razbije tu vjetrenjaču. Barem na tren.  HEDONISM (JUST BECAUSE YOU FEEL GOOD) I HOPE YOU`RE FEELING HAPPY NOW I SEE YOU FEEL NO PAIN AT ALL IT SEEMS I WONDER WHAT YOU`RE DOIN` NOW I WONDER IF YOU THINK OF ME AT ALL DO YOU STILL PLAY THE SAME MOVES NOW OR ARE THOSE SPECIAL MOODS FOR SOMEONE ELSE I HOPE YOU`RE FEELING HAPPY NOW JUST BECAUSE YOU FEEL GOOD DOESN`T MAKE YOU RIGHT, OH NO JUST BECAUSE YOU FEEL GOOD STILL WANT YOU HERE TONIGHT DOES LAUGHTER STILL DISCOVER YOU I SEE THROUGH ALL THOSE SMILES THAT LOOK SO RIGHT DO YOU STILL HAVE THE SAME FRIENDS NOW TO SMOKE AWAY YOUR PROBLEMS AND YOUR LIFE OH HOW DO YOU REMEMBER ME, THE ONE THAT MADE YOU LAUGH UNTIL YOU CRIED I HOPE YOU`RE FEELING HAPPY NOW JUST BECAUSE YOU FEEL GOOD DOESN`T MAKE YOU RIGHT, OH NO JUST BECAUSE YOU FEEL GOOD STILL WANT YOU HERE TONIGHT SKUNK ANANSIE |
19.08.2006., subota
PINK FLOYD
 TIME Ticking away the moments that make up a dull day You fritter and waste the hours in an off hand way Kicking around on a piece of ground in your home town Waiting for someone or something to show you the way Tired of lying in the sunshine staying home to watch the rain You are young and life is long and there is time to kill today And then one day you find ten years have got behind you No one told you when to run, you missed the starting gun And you run and you run to catch up with the sun, but its sinking And racing around to come up behind you again The sun is the same in the relative way, but youre older Shorter of breath and one day closer to death Every year is getting shorter, never seem to find the time Plans that either come to naught or half a page of scribbled lines Hanging on in quiet desperation is the english way The time is gone, the song is over, thought Id something more to say Home, home again I like to be here when I can And when I come home cold and tired Its good to warm my bones beside the fire Far away across the field The tolling of the iron bell Calls the faithful to their knees To hear the softly spoken magic spells.  SHINE ON YOU CRAZY DIAMOND Remember when you were young, you shone like the sun. Shine on you crazy diamond. Now theres a look in your eyes, like black holes in the sky. Shine on you crazy diamond. You were caught on the crossfire of childhood and stardom, blown on the Steel breeze. Come on you target for faraway laughter, come on you stranger, you legend, You martyr, and shine! You reached for the secret too soon, you cried for the moon. Shine on you crazy diamond. Threatened by shadows at night, and exposed in the light. Shine on you crazy diamond. Well you wore out your welcome with random precision, rode on the Steel breeze. Come on you raver, you seer of visions, come on you painter, you piper, You prisoner, and shine! Nobody knows where you are, how near or how far. Shine on you crazy diamond. Pile on many more layers and Ill be joining you there. Shine on you crazy diamond. And well bask in the shadow of yesterdays triumph, and sail On the steel breeze. Come on you boy child, you winner and loser, come on you minerFor truth and delusion, and shine!  OUTSIDE THE WALL All alone, or in twos, The ones who really know you, Walk up and down outside the wall. Some hand in hand, Some gather together in bands, The bleeding hearts and artists, Make their stand. And when theyve given you their all, Some stagger and fall. After all its not easy, Banging your heart against some mad buggers wall.  COMING BACK TO LIFE Where were you when I was burned and broken While the days slipped by from my window watching Where were you when I was hurt and I was helpless Because the things you say and the things you do surround me While you were hanging yourself on someone elses words Dying to believe in what you heard I was staring straight into the shining sun Lost in thought and lost in time While the seeds of live and the seeds of change were planted Outside the rain fell dark and slow While I pondered on this dangerous but I took a heavenly ride through one silence I knew the moment had arrived For killing the past and coming back to life I took a heavenly ride trough our silence I knew the waiting had begin And headed straight... into the shining sun  BRAIN DAMAGE The lunatic is on the grass The lunatic is on the grass Remembering games and daisy chains and laughs Got to keep the loonies on the path The lunatic is in the hall The lunatics are in my hall The paper holds their folded faces to the floor And every day the paper boy brings more And if the dam breaks open many years too soon And if there is no room upon the hill And if your head explodes with dark forbodings too Ill see you on the dark side of the moon The lunatic is in my head The lunatic is in my head You raise the blade, you make the change You re-arrange me till Im sane You lock the door And throw away the key Theres someone in my head but its not me. And if the cloud bursts, thunder in your ear You shout and no one seems to hear And if the band youre in starts playing different tunes Ill see you on the dark side of the moon |
18.08.2006., petak
********************
|
Vratila sam se sa ljetovanja...Bilo je goody, iako ne presavršeno. Bila na Korčuli (u Korčuli) i na Braču (u Bolu). Deset dana odmora, ako ništa drugo. Od povratka sam u nekoj depresiji. Ništa mi se neda, samo blejim u TV po cijele dane, radim od 18.00 do 21.00 i spavam u prosjeku 10-12 sati. Očito sam se malo previše uživila u svoj horoskopski znak. Na Zapadu ništa novo (još uvijek). Nekako iščekujem taj rujan da malo živnem, iako iskreno sumnjam da ću živnuti. Trebala bi se (kao) baciti na knjige i štrebati cijeli mjesec te dati tih 8 ispita koji mi fale za uvijet, ali čisto sumnjam da ću baš mjesec dana učiti. Nisam ja sposobna za to. No, dosta o faksu... Grrrr... Ma, nemam šta pisat... Sve je dosadno... Ovo ljeto definitivno traje predugo... Neznam kako ljudi uopće mogu tri mjeseca raditi iste stvari... A da im ne dosadi... A neznam niti kako ja mogu 10 dana raditi ovaj glupi posao... A da se ne bacim sa 8 kata... E, onda bi valjda bilo posla... (da, da, tješim se)... Jedva čekam zimu... Ne, jedva čekam jesen... Jesen je žešča... Voljela bih biti medvjed... Pa da pola godine spavam... Dosadno je... Kad bi sad netko sjeo u auto i dolebdio... Bilo bi super... Ali, puste želje... A i onda, tko zna što će biti... Tko zna šta će biti sutra... U biti - znam! Vidim budućnost... Opet ću gledat TV, doći će rođaci na ručak a onda ću ići na posao... Kad se vratim gledat ću TV... Sve dok ne završi Oz... Onda idem spavat... Jebeno je dosadno... Come sail your ships around me And burn your bridges down We make a little history, baby Every time you come around Come loose your dogs upon me And let your hair hang down You are a little mystery to me Every time you come around We talk about it all night long We define our moral ground But when I crawl into your arms Everything comes tumbling down Come sail your ships around me And burn your bridges down We make a little history, baby Every time you come around Your face has fallen sad now For you know the time is nigh When I must remove your wings And you, you must try to fly Come sail your ships around me And burn your bridges down We make a little history, baby Every time you come around Come loose your dogs upon me And let your hair hang down You are a little mystery to me Every time you come around THE SHIP SONG by NICK CAVE |
29.07.2006., subota
INside & AUTside
|
Dobila sam sada jednu poruku od jednog poznanika koji je imao potrebu nabaciti kratki osvrt na moje ponašanje. Naime napisao je kako je cijelokupno ponašanje Hrvata nezrelo, pa tako i moje, te da bi mi dobro došlo da godinu-dvije provedem na sjeveru ili zapadu Europe i naučim neke tamošnje manire, koje za njega očito predstavljaju savršeno ponašanje. Taj je čovijek neko vrijeme živio u Sloveniji (!) i Austriji i sada misli da je tamo umijesto vode pio pamet te da je najpametniji i, ujedno, najkulturniji čovijek u Hrvatskoj. Naime, po mom mišljenju, radi se o isfrustriranoj i iskompleksiranoj osobi koja je nezadovoljna svojim životom u cijelosti. Nezadovoljan je životom u Hrvatskoj, kao što bi vjerovatno bio nezadovoljan svojim životom u bilo kojem dijelu svijeta. Pokušavajući toj osobi objasniti kako se, po mom mišljenju, sreća nalazi u čovijeku, a ne u mjestu na kojem živi, ta me osoba koja je u stanju neprestano glumiti glavnog moralista, kritičara društvenih i općenito svih ljudskih odnosa te pružati savršen primjer poželjnog ponašanja, proglasila nezrelom, nepametnom i nerealnom osobom. Općenito me iritira taj stav iseljenika iz Hrvatske koji se, kad zgrnu nešto novaca u svoje šuplje džepove, odluče posjetiti svoju rodbinu, obitelj, doći na ljetovanje i održati predavanje svima koji su blizu njih kako je to lijepo i savršeno živjeti bilo gdje osim u Hrvatskoj. Ti najčešće debeli njemački gasterbajteri, koji dolaze u Hrvatsku sa svojim ulaštenim Mercedes ili BMW vozilima, sa zlatnim lancem i križom oko vrata, sa 30 kg viška i zalizanom masnom kosom, u trenu kada pređu granicu postaju najveći seljaci i savršeni primjeri za proučavanje balkanskog mentaliteta i karaktera. Takvi ljudi ne posustaju pred ničim. Guraju svoje debele, masne svežnjeve novčanica gdje god stignu, kurče se po svojim selima, slušaju neke iz naftalina izvučene ustaške poskočice i dižu desnicu u pozdrav svakom susjedu. Takvi primitivni primjerci "života na sjeveru" me zaista svaki put kada ih vidim ili čujem natjeraju na ponovno lupanje glavom u zid te na uvjeravanje same sebe da se to ne događa, da to nije moguće. Druga uočljiva vrsta (naravno, ne želim generalizirati, slažem se da ima jako puno različitih ljudi i da je nemoguće uopće ih djeliti u skupine) su obrazovani iseljenici koji su završili fakultete, škole i ostale obrazovne ustanove u nekoj stranoj zemlji, pronašli dobar posao, osigurali si život i po mogućnosti zgrnuli neku hrpicu za crne dane. Takvi se pametnjakovići uvijek nađu prozvanima da govore o političkoj, gospodarskoj, društvenoj, socijalnoj... situaciji i da pronalaze krivce, iznose svoje mišljenje i utopije o nekoj idealnoj konstrukciji koja bi popravila stanje u domovini do koje je njima, eto, tako jako stalo pa su zato i pobjegli glavom bez obzira. Ti u svojim zanimanjima toliko napredni ljudi, kao da imaju potrebu s vremena na vrijeme pokazati koliko su u biti zaostali i tradicionalni. I naravno, imaju svoje pravo glasa kojim odlučuju o vlasti u zemlji s kojom nemaju ništa osim nekih izmišljenih emocionalnih poveznica. Ali, ipak, najgorim primjercima smatram te ljude koji su iskusili nakaratko način života vani (ili uopće nisu), te su se kao igrom slučaja opet zatekli u Hrvatskoj. Takvi ljudi koji mrze sve što ova zemlja ima i koji svakodnevno plaču i priželjkuju neki bolji život sjedeći na mjestu bez ikakve želje da se uopće s tog mjesta pomaknu. Kao da su lancima, okovima vezani ili kao da im je zabranjeno otići. Pa zašto ne odu? Jer bi i to bio prevelik korak za njih, jer bi i vani trebali raditi kako bi nešto postigli, ali ne bi imali pravo neprestano se žaliti kako im je loše jer je općenito situacija u zemlji loša kao što to npr. u Hrvatskoj mogu. Zašto bi bilo tko od nas priznao da je sam kriv za svoju situaciju kada se može okriviti sve drugo, bez i najmanje primisli o tome kako možda s nama, s našim ponašanjem, s našim razmišljanjem nešto nije u redu. Najlakše je reći da nema posla, da su plaće premale, da su cijene previsoke, da nema smisla studirati jer to ne jamči veću plaću i bolji posao, najlakše je lagati, krasti, varati i izvoditi razno-razne malverzacije koje će nam donijeti barem kratko, prividno zadovoljstvo. Eto, takve me stvari iritiraju i pokušavam na sve naćine izaći iz tog kalupa koji je stvoren i koji se stalno obnavlja stvarajući tu jednu, nimalo lijepu, sliku o našem društvu. Pokušavam razmišljati na način kako je moj život u biti dobar, kako sam sretna i kako se nadam da ću jednoga dana imati što ponuditi u korist poboljšanja i uspona na jednu višu razinu svega onoga što ovu zemlju čini posebnom. Pokušavam ne misliti o nebitnim stvarima i pokušavam ne odustati od svog života - i što mi se dogodi??? Mene, osobu sa relativno zrelim, optimističnim i netipičnim razmišljanjem, jedan kvazi-znalac i zaostali srednjovječni muškarac nazove primitivnom, zaostalom, nerealnom i nedosraslom. Zašto, pitam se??? a href="http://www.slibe.com" target="_blank">  |
28.07.2006., petak
Back again!
 Dva mjeseca + nešto sitno (34 cm kako bi rekla Lana Bannely ili kako se već njeno prezime piše)... Vručina Ljeto Ispiti Svjetsko prvenstvo Isključen telefon = nedostupnost interneta Zasićenje Nove zanimacije Posao Bla, bla, bla... Uglavnom, na Zapadu ništa novo... I sad sam na poslu. Dosađujem se dok mi klima dere 100 na sat u glavu i polako mi zadaje glavobolju, no ipak više preferiram glavobolju od preznojavanja u prostoriji u kojoj se, objektivno, ne trebam preznojavati. Nema posla (malo je mrtvih ili su se svi oprostili ranije). Ne pada mi na pamet ništa o čemu bih pisala. U biti ima dosta stvari, ali sve je to već nekako prošlo, a danas se ništa značajno nije dogodilo. Osim (!) što sam kupila japanke za 69 kn. I to kožne  Nisam sklona toj jeftinoj kupnji, ali s obzirom na to da u ponedjeljak krećem na godišnji (put Korčule i tko zna gdje još - odlučiti će se na licu mjesta) a nisam baš s novcima u prijateljskom odnosu, to mi je došlo kao naručeno. U biti sam slučajno naletjela na njih. Zadnji broj. I full mi se sviđaju (sad neka svi koji me znaju ovo vide tako da mi mogu pohvaliti japanke!). Ma, u biti me ovih dana ide ta jeftinjava. Kupila sam ruksak za 100 kn jučer... I ADIDAS MAJICU za 60 KN... U Metro-u u kojem sam, by the way, bila tek 2. put. Frendica me obavijestila jer sam tjedan dana plakala kako mi sve stvari za ljetovanje neće stati u moj mali ruksak (imam tu neodoljivu potrebu uvijek nositi 100 stvari viška koje mi uopće ne trebaju). A majica se našla tamo kao ugodno iznenađenje... Smiješno  Jedva čekam to ljetovanje. Živim na moru a do sada sam se okupala čak jednom (!). A ne moram niti napominjat da se sve tvornice mliječnih proizvoda doslovno otimaju za mene i svakodnevno mi nude razno-razne reklamne ponude (Jogobella, jogobella...) A, ništa, to je to... |
15.05.2006., ponedjeljak
    TOM PETTY - LEARNING TO FLY Well I started out down a dirty road Started out all alone And the sun went down as I crossed the hill And the town lit up, the world got still I'm learning to fly, but I ain't got wings Coming down is the hardest thing Well the good ol' days may not return And the rocks might melt and the sea may burn I'm learning to fly, but I ain't got wings Coming down is the hardest thing Well some say life will beat you down Break your heart, steal your crown So I've started out, for God knows where I guess I'll know when I get there I'm learning to fly, around the clouds, But what goes up must come down I'm learning to fly, but I ain't got wings Coming down is the hardest thing |
09.05.2006., utorak
DIRE STRAITS
 SO FAR AWAY Here I am again in this mean old town And you’re so far away from me And where are you when the sun goes down You’re so far away from me So far away from me So far I just can’t see So far away from me You’re so far away from me I’m tired of being in love and being all alone When you’re so far away from me I’m tired of making out on the telephone And you’re so far away from me So far away from me So far I just can’t see So far away from me You’re so far away from me I get so tired when I have to explain When you’re so far away from me See you been in the sun and I’ve been in the rain And you’re so far away from me So far away from me So far I just can’t see So far away from me You’re so far away from me  TUNNEL OF LOVE getting crazy on the waltzers but it's the life that i choose sing about the sixblade sing about the switchback and a torture tattoo and i been riding on a ghost train where the cars they scream and slam and i don't know where i'll be tonight but i'd always tell you where i am in a screaming ring of faces i seen her standing in the light she had a ticket for the races just like me she was a victim of the night i put a hand upon the lever said let it rock and let it roll i had the one arm bandit fever there was an arrow through my heart and my soul and the big wheel keep on turning neon burning up above and i'm just high on the world come on and take a low ride with me girl on the tunnel of love it's just the danger when you're riding at your own risk she said you are the perfect stranger she said baby let's keep it like this it's just a cake walk twisting baby step right up and say hey mister give me two give me two cos any two can play and the big wheel keep on turning neon burning up above and i'm just high on the world come on and take a low ride with me girl on the tunnel of love well it's been money for muscle another whirligig money for muscle and another girl i dig another hustle just to make it big and rockaway rockaway and girl it looks so pretty to me just like it always did like the spanish city to me when we were kids oh girl it looks so pretty to me just like it always did like the spanish city to me when we were kids she took off a silver locket she said remember me by this she put her hand in my pocket i got a keepsake and a kiss and in the roar of the dust and diesel i stood and watched her walk away i could have caught up with her easy enough but something must have made me stay and the big wheel keep on turning neon burning up above and i'm just high on the world come on and take a low ride with me girl on the tunnel of love and now i'm searching through these carousels and the carnival arcades searching everywhere from steeplechase to palisades in any shooting gallery where promises are made to rockaway rockaway from cullercoats and whitley bay out to rockaway and girl it looks so pretty to me like it always did like the spanish city to me when we were kids girl it looks so pretty to me like it always did like the spanish city to me when we were kids  SULTANS OF SWING You get a shiver in the dark It's been raining in the park but meantime South of the river you stop and you hold everything A band is blowing Dixie double four time You feel all right when you hear that music ring You step inside but you don't see too many faces Coming in out of the rain to hear the jazz go down Too much competition too many other places But not too many horns can make that sound Way on downsouth way on downsouth London town You check out Guitar George he knows all the chords Mind he's strictly rhythm he doesn't want to make it cry or sing And an old guitar is all he can afford When he gets up under the lights to play his thing And Harry doesn't mind if he doesn't make the scene He's got a daytime job he's doing alright He can play honky tonk just like anything Saving it up for Friday night With the Sultans with the Sultans of Swing Amd a crowd of young boys they're fooling around in the corner Drunk and dressed in their best brown baggies and their platform soles They don't give a damn about any trumpet playing band It ain't what they call rock and roll And the Sultans played Creole And then the man he steps right up to the microphone And says at last just as the time bell rings 'Thank you goodnight now it's time to go home' and he makes it fast with one more thing 'We are the Sultans of Swing'  |
08.05.2006., ponedjeljak
Rođendanski skok
 Jučer mie bio rođendan...21...Mislim, to mi mjenja toliko stvari u životu da uopće neznam kako ću se u sve mu tome snaći...ma, možeš misli...jedino pozitivno je to šta sad mogu u bilo koji casino kockat...hurray! Za razliku od predhodnih godina, ove sam godine odlučila da neću organizirat nikakvo opijanje tj. proslavu rođendana, jer je ono što se događalo u proteklih par godina bilo, jednostavno, prestrašno. Ove sam godine baš odlučila da se neću napiti k'o stoka i unakazit se i neznam šta. Prošle sam godine za rođendan bila u Harteri (taman je padalo na taj dan) i sa koncerta koji je trajao do negdje 4:00 ujutro ja sam došla doma u podne (rupa je negdje od 3.30-10:00). Ujutro sam se našla s frendicom i otišle smo na Korzo pogledati old timere. Totalno su zakon, baš obožavam te aute. Radije bi dala 10.000-15.000 EU za neki dobar old timer (po mogućnosti za bubu, ali one su jeftinije) nego za neki shit od ovoh novih autića koje svi voze. I tako, nakon šta su mi sline curile nekih 45 min. u šetnji među autićima, otišli smo na Grobnik na Aeromiting. Moja rođendanska želja se ispunila i skakala sam tandem. Instruktor je bio strava, totalno neki zajebant koi me toliko opustio, da u meni nije postojala niti najmanja trunčica straha. Mislim dae ekipa koja je bila samnom bila više u frci od svega toga (a nisu mrdnuli sa zemlje) nego ja. Kad smo došli na Grobnik otišli smo najprije na kavu dok instruktor nie došao i već nakon 15 min on mi govori kao: «Idemo?»...Pa, zašto ne, nemam šta čekati. Na kraju smo ipak čekali nekih sat vremena jer nismo mogli poletiti s obzirom da je bilo pun k aviona u zraku koi su izvodili svakakve vratolomije, i dok oni nisu prizemljili mi nismo mogli poletiti. Jedan tip je sve snimao kamerom (u četvrtak ću dobiti CD) i aparatom. U Avionu nas je bilo 5+pilot. Uglavnom, skače se sa 2.500 m, slobodan pad traje pola minute i postiže se brzina od oko 200 km/h. Nakon pola minute otvara se padobran i slijedi još oko 5 minuta leta. Sad mie pomalo čudno da mi se niti u jednom trenu dok smo se vozili u avionu nije pojavila ama baš nikakva niti najmanja naznaka straha, jedino o čemu sam razmišljala je bilo to kad ćemo već jednom doći na tih 2.500 m. Kada smo došli na tu visinu, postupak je bio takav da sjednemo na rub aviona, noge van i izbačaj. Dok sam sjedila na tom rubu aviona nisam mogla vjerovat kakav je to fenomenalan osijećaj i koliko u biti uživam o tome. Opet nikakva frka...Sve super. I onda nas je n izbacio, okret u zraku, jurnjava i otvaranje padobrana. Ja nisam mogla vjerovat, i ono ma šta već, dai ja bi još, ajme strava, ovo-ono, Imala sam feeling dae prošlo 5 sekundi i onda laganini do zemlje štoe bilo poprilično monotono recimo. Slijetanje je bilo totalni show, nakon kojeg sam ja ipak zaključila da se bolje snalazim u zraku nego na zemlji. Frka me uhvatila 2 m od tla i napravila sam grešku pa smo se malo stumbali jer je situacija takva da se greške u tom času ne mogu popraviti, iako sam ja odmah shvatila što sam napravila. No, dobro, barem smo malo zabavili publiku. Sve u svemu, osijećaj je fenomenalan i teško ga je opisati. Jednostavno to treba doživjeti. I jebi ga, sve što je lijepo kratko traje Sad ozbiljno razmišljam o tečaju padobranstva i prilici da mogu skakat sama. Zadovoljna sam svojom reakcijom na visinu i adrenalin, a oduševljena sam osijećajem koji sam doživjela i zato želim još...i još...i još... Navečer sam se tek oko 10.30 odlučila izaći van pa sam sa sestrom, njenim dečkom i svojom frendicom otišla do Booke. To mie stvarno bilo strava jer nisam išla van proslavit rođendan nego samo normalane, neopterećen izlazak u kojem se nisam unakazila, a opet sam se dobro, dobro provela. |
04.05.2006., četvrtak
Put u Varaždin (V(A)Ž JE NAŠ!)
 Jučer sam se u 9:00 našla s frendicom da bi otišle do Conta na kavu. I. je došao po 100 kn koje sam mu bila dužna za kartu za vlak. Naravno to preuzimanje novaca nije moglo proći bez njegovih sranja (čitaj: povišenih tonova, prijetnji, dizanja od stola, zivkanja na mobitel i ponovnog vraćanja, i naravno neizostavnog smješka nakon svega, kao da se baš ništa nije dogodilo)...No, dobro, i ja i V. smo se na to naviknule pa nam ništa nije bilo čudno a kamoli da nas je moglo iznervirati. Oko 10:40 smo krenule prema željezničkoj da stignemo nešto ranije na vlak jer smo očekivale gužvu, 55 pretresa i sva ta sranja koja već uz to idu. Naravno, kad smo sa 7-icom prošle kraj kolodvora već je sve bilo krcato rulje i, naravno, tadnja vrata busa su se zaglavila pa smo morale izaći tek na sljedećoj i trčat natrag do kolodvora. Pretresi su bili strašni, iako mislim da smo mogle ući bez provjere, ali ionako nije bilo smisla kad cuge nismo imale. Put do Varaždina je bio super, iako zbog dugog vremenskog trajanja, jako naporan. U našem kupeu su bili neki strava dečki koji su unijeli nešto sitno cuge i to su bili voljni podijeliti s nama. Sve je bilo u nekom zajbantskom tonu jer su se Grobničani (a bilo ih je barem 20 u našem vagonu) pobrinuli za dobru atmosferu. Negdje oko Zagreba je već svima bilo lagano pun kurac vožnje i putovanja i pjesme i murjaka koji su stalno paradirali kao na modnoj pisti a i stajanja s obzirom na to da mjesta nije bilo dovoljno. Zbog toga smo od Zagreba do Varaždina putovali u nekoj malo ležernijoj atmosferi, iako je zajebancija bila strava. Nakon nekih 6 i pol sati vožnje napokon smo stigli u taj jebeni Varaždin. Put je stvarno bio naporan. Meni je možda naimpresivnija slika bila ta kolona rijačkih navijača u kojoj smo išli od kolodvora do stadiona. Pjesma, riječke boje, odlična atmosfera, super zajebancija i pun kurac Riječana usred Varaždina. I bilo je doslovce "Izađite na balkone, pozdravite šampione, Armada Rijeka". Također mi je bilo zakon gledati, nakon što smo se smjestile na top pozicije na tribini, gledati skupine i skupine riječkih navijača koji su pristizali sa svih strana, baš kao da smo na Kantridi. Tekma je počela u odličnom raspoloženju. Navijanje je bilo fenomenalno, iako ja uopće nisam imala osijećaj koliko nas zaista ima (recimo da situacija nije bila previše pregledna), ali sam čula da se ori sa svih strana. Nakon prvog gola, kojeg vjerovatno nitko nije vidio, jer su šalovi bili visoko gore, navijanje se nastavilo u još jačem i boljem tempu. Bilo je nekoliko kikseva, nekoliko puta je umor i nepovoljan rezultat, te loša igra Rijeke, nadvladala želju da što bolje podržimo svoj klub. Recimo da je bilo sitnih momenata u kojima se lagano pjevušilo, ali nakon toga, kad se skupila snaga, krenuli bi sve glasnije i glasnije. Nakon Vugrinecovog gola svi su totalno eksplodirali i fešta je mogla krenuti. Tada se nitko nije nadao onome što nam se još nakon toga dogodilo. Igrali su loše, igrali su grozno, što je ljude pomalo iritiralo s obzirom da su nakon tolikog putovanja ipak očekivali bolju igru naših (ili barem neki, najsitniji, respekt prema tolikom broju ljudi na gostovanju). Nakon petog gola svima je bilo jedino važno da se čuje sudčev žvižduk te se i navijalo u skladu s tim...Osijećala se nervoza, strah i iščekivanje. Kad je kraj, naposljetku, označen, krenulo se sa gromoglasnim navijanjem i slavljem jer smo, ipak, osvojili kup. Očajan rezultat i očajna igra, ipak, su donekle ublažili slavlje i veselje...Mislim da bi u nekoj drugoj situaciji, s povoljnijim rezultatom i ljepšom igrom, veselje bilo puno-puno veće. Po komentarima ljudi koji seu bili oko mene, shvatila sam da se na kraju najviše pričalo o lošoj utakmici nego o osvojenom kupu. 15 minuta nakon dodjele Suncai pozdrava sa igračim, krenuli smo prema vlaku. Ovaj put tiši i mirniji. U vlaku je većina ljudi zaspala negdje već na izlasku iz Varaždina. Ja sam se pridružila takvima jer sam bila slomljena od sjedenja na dolasku, od skakanja i deranja 90 minuta na stadionu...i prvenstveno zato jer mrzim putovati dulje od 3 sata. Ekipa u jednom od vagona je cijelu noć pjevala i slavila, i njima zaista svaka čast, ali nama je bilo ipak malo too much (pogotovo bez alkohola). Oko 5.30 smo stigli u Rijeku i dio ekipe iz vlaka je produžilo na feštu na Kantridu. Ja sam bila toliko uspavana i umorna, a imala sam i gitaru u 2 danas popodne pa sam direktno produžila doma u krevet. Popodne sam nakon gitare otišla s frendicom na pivu pa na doček koji mi je bio totalno dosadan pa sam nakon 15 minuta otišla kući....Alkohola fali, alkohola.  |
28.04.2006., petak
I OVE GODINE
 Eto, u srijedu smo si već osigurali kup. Ja sam se razbolila tako da sam bila polumrtva na Kantridi, no, niti to me nije spriječilo da urlam svih 90 i nešto sitno minuta i da izgubim (dobar) glas. Još uvijek sam ful prehlađena i imam temperaturu tako da najvjerovatnije neću sutra na tekmu ako bude padala kiša jer ću se još više sjebat a to ne želim zbog srijede. U srijedu idemo definitivno u Varaždin na izlet. Na kraju od svih velikih planova je ispalo to da idemo samo ja i jedna frendica jer ostatak ekipe tzv. navijača ne može zbog ovih ili onih obaveza. Idu mi nakurac totalno, ali ko ih jebe, to mi sigurno nie razlog da ja ne idem. Joj, samo da sutra ne pljušti kiša, a imam feeling da će biti baš tako. Jebi ga. U srijedu je bilo super iako od tekme nisam vidjela ni t...Totalno sam bila ufurana kao i svi i drago mi je da je napokon na Kantridi opet prava atmosfera, iako mi je malo žao što je tako samo kad se osvajaju trofeji, a dok su se dečki mučili da dođu do toga i dok smo mi gubili glas na tribinama, željni da im pružimo što bolju podršku i da uvijek budemo onaj 12. igrač, tribine su bile poluprazne. No, na tu smo se situaciju svi na Kantridi morali naviknuti. Najveća nebuloza mie bila kad smo došli na tribine. Sjeli smo odmah uz prolaz između D3 i D4 (na našu poziciju) jer smo nekom srećom uhvatili skoro pola praznog reda (45 min prije tekme kad smo došli je već skoro sve bilo puno). I sad frendica sjedne prva pored neke žene. I mi ful ono gledamo šta ta žena uopće radi na tom mjestu. Kao prvo bila je sama, ima nekih 40-45 godina. I žena stalno gleda na mob i ja kontam ona nekog čeka, ali i dalje nikome nije jasno iz kojeg je ona filma ispala. I sad ona nešto pita moju frendicu i meni bed pitat šta ova sere da me žena ne bi čula. Počne tekma i žena je stajala 5 min., pa je sjela, zavalila se, k'o dae u kinu. Totalno smeta svima. Onda je skužila da smo ju skoro pregazili pa se dignula i jedno 5 puta mie skoro spalila ruku s cigarom (ubila bi ju da mie pregorila dres)...Totalna freakuša. I na kraju ona ode ća na poluvremenu i meni frendica kaže da joj je ta tipica rekla da je ona došla gledat svoju kćer mažoretkinju. Jebote, žena je sjela u totalni centar Armade da bi gledala svoju kćer mažoretkinju. Ja sam riknula. Evooo nas...  U SRIJEDU SVI NA IZLET U VARAŽDIN! |
